(Pred)Advent u Velikoj jabuci - 2. dio - hrana, kultura, sport
“Then we said goodnight to Broadway
Giving it our best regards
Tipped our hats to mister Cohen
Dear old Times Squares favorite bardThen we raised a glass to JFK
And a dozen more besides
When I got back to my empty room
I suppose I must have cried
Thousands are sailing
Again across the ocean
Where the hand of opportunity
Draws tickets in a lottery
Postcards were mailing
Of sky-blue skies and oceans
From rooms the daylight never sees
Where lights dont glow on christmas trees
But we dance to the music
And we dance…Where ever we go, we celebrate
The land that makes us refugees
From fear of priests with empty plates
From guilt and weeping effigies
And we dance…”
The Pogues “Thousands are Sailing”
Atrakcije: Uglavnom imam loše mišljenje o turističkim fotografijama, uključujući i svoje. Nije da mi to nije jasno ili da ne razumijem turiste – pa ja dolazim iz Hvara. I jasno mi je kad dođeš u drugi grad da ti je sve kao da si sletio na mjesec, da ti je sve interesantno i da zato bjesomučno fotografiraš - pa se onda posli čudiš ko je slika te zgrade i gluposti. Uglavnom, Kip slobode jedino iz tog, i niti jednog drugog pametnog razloga uredno izbjegavam kad sam u NY-u. Postao mi je gušt svaki put, nakon što sam izbjegnem slikanje ispred njega, uredno na trajektiću zapitkivati druge jel ih treba možda slikat. Ali stvar koju nikako nisam htio propustiti, je otok Ellis (Elis Island). Naime, otok Ellis je otok na koji su se morali iskrcati svi doseljenici pri svom dolasku u Ameriku. To je bio svojevrsni ulazak u Sjedinjene Države skoro 100 godina, a danas stoji kao spomenik useljeništva iz američke perspektive, odnosno spomenik dijaspore iz naše perspektive. Dakle, od Times New Square-a sam išao podzemnom (jedna vožnja 2$) skroz do vrha Manhattana odakle kreće tura obala-Liberty Island (Kip slobode)- Ellis Island (oko 20$.) p.s. koji je dio iste ture koja piše krivo. Naime piše „Ferry to Island of Freedom and Elis Island“ a u Jadroliniji (ili svakom poštenom autobusu u ovoj zemlji bi tribalo pisat NY-Island of Freedom-Ellis island-NY). Postojala je mogućnost da samo pričekaš da se drugi iskrcaju na Liberty island i odma kreneš na Ellis pa sam to i napravio. Jednostavno me ne interesira Kip slobode i zašto se cilo vrime osjećam da to trebam pojasniti? 
A sad ću vam reći zašto mi je fascinantan Ellis island… Zato što je to otok na koji su doseljenici morali dolaziti na zdravstveni pregled i pregled papira, prije nego što bi bili pušteni u novi svijet. Tamo su moji i vaši rođaci bježali od peronospore i gladi početkom prošlog stoljeća. I nakon dugih mjeseci putovanja brodom ugledali bi Kip slobode. Stavite se vi u kožu težaka iz Hvara, Sinja, Kaštela i Poljica (mjesta koja su bila najjače emitivne zone) koji bježe od gole gladi u nepoznati svijet koji se iz njihove perspektive tada može mjeriti sa svemirom. Mislim ovdje na čovika s mog otoka koji je doša tamo sa svim šta ima u životu, ili bolje reći s ničim, zguranog tamo u kutu graničnog prijelaza. Stisnut sa Kinezima, Šveđanima, Ircima, Talijanima, Albancima, Rusima i ljudima iz svih malih državica na Karibima i svom ostalom lepezom različitih rasa, vjera, nacija…. Zbunjen, promrzo, možda i bolestan, počinje tako živiti život kao presađena biljka. Iako i sam imam rodbine po Amerikama – južnim i sjevernim, prvi put sam useljeničku priču uistinu doživio od Coppole u Kumu 2, kroz priču o Viti Andoliniju.
– …i ježio sam se svakog kadra Ellis Islanda dok su Viti Andoliniju pregledavali oči da vide ima li trahom koji je tad bio neizlječiv i radi čega doseljenike jednostavno nisu puštali u „novi svijet“. Zadržavanje malog dječaka u kojem je čučao strah da će ga vratiti doma, na Ellis islandu u karanteni, uvijek uspoređujem s današnjim svitom u kojem slobodno prelazimo granice i imamo paniku da nam nešto neće valjat sa pasošem ili da će uočit da smo na slici za pasoš obrijani ili imamo drukčiju frizuru od slike u pasošu Od tada sam počeo cijeniti našu dijasporu – ne tzv. odljev mozgova, nego one ljude koji su došli tražiti svoju sreću u potpuno nepoznatu daleku zemlju, putujući mjesecima brodovima, ljude koji su nestali u toj zemlji, izgubili sebe i svoj identitet. Ili kako kažu Poguesi u legendarnoj pjesmi Thousands are sailing: „ljude iz soba koje nisu vidjele svjetlo dana i gdje lampice ne svijetle na Božić“. S druge strane, upravo postojanje identiteta je neke obitelji učinilo jačima nego ikad – obogatili su se i danas su sigurno utjecajni u hrvatskoj zajednici. Bilo kako bilo mislim da je moja moralna obveza barem doći i osjetiti energiju koju su ostavili moji i vaši rođaci na Ellis Islandu.
Sve je počelo sa ćevapima u Splitu kad sam išao na utakmice Hajduka. Kad sam krajem 90-ih probao Taco Bell bio sam jako žestok na tu hranu, pa je onda doša Wendy’s (prosječan obrok cca 8$) itd. I to je ono što možda čudi. U NY možete naći gotovo svakakve lance brze hrane i u niti jednom nikad nije pretjerana gužva, a i njih najviše idu stranci. Domaći više idu u restorane. Imate i lance restorana kao što su Friday’s ili Ruby Tuesday’s, tamo je sličan menu, kao i u fast food lancima, ali je hrana puno bolja. U restoranima se troškovi po glavi penju na 25$. A onda postoje i mali restorančići koji su stvarno super i imaju iste cijene kao lanci restorana, oko 25$ po glavi. Ajmo niti ne razgovarati o skupljim restoranima Postoji varijanta da u samoposlugama/zalogajnicama (na ulazu obično piše „DELI“) kupite gotova jela, koja su recimo za dva koplja slabija od naših studentskih menzi – i koštaju po glavi negdje oko 5$. New York je relativno čist s obzirom na druge gradove u Americi, ali svejedno – to puno ne znači. Imat ćete potrebu stalno prati ruke i stalno će vam se činiti da su vam i dalje prljave.
Zaboravio sam reći da za doručak obično negdje pokupite neki bagle – okruglo pecivo kojemu se ne mogu sitit hrvatskog naziva (pa prilažem sliku da se neko sjeti):
Obično to pecivo možete kupiti uz kavu i u Starbucksu, ali tamo je malo skuplji doručak (recimo oko 10$) nego u nekom drugom sličnom kafiću koji nudi iste stvari (recimo oko 7$).
Kava: Kako je nama, osim hrane gotovo jednako važna i kava, jer onu tzv. američku kavu ne mogu uopće piti, nikako i apsolutno nikako, Starbucks je ovdje totalni spas jer ima espresso kavu. Vjerujem da ima i nekih drugih dobrih mjesta za kavu, ali ovo je provjereno. Jednostavno dobijete okus normalne kave, a ne vodenasto nešto što su oni do prije 5-6 godina zvali kavom.
Kultura: Moram li išta reći? Izbor je nenormalan. Ono što nikako ne smijete propustiti jesu mjuzikli, jer to nisu mjuzikli – to je čista čarolija. Sve te visoke produkcije su sigurno dobre, savršeno producirane i to trebate pogledati. Tim više što su karte razgrabljene po nekoliko mjeseci prije ali…postoji caka. Oko sat vremena prije predstave, karte koje nisu preuzete – i to u pravilu najbolja mjesta – daju se studentima uz popust!, tako da vas karta koja inače košta oko 500 kn može doći samo 250 kn. Vrhunska zabava. Izložbe, galerije i umjetničke kolekcije su ovdje stvarno mnogobrojne i možete uživati, ako ste poklonik bilo koje tehnike, stila i razdoblja u umjetnosti. Obavezno trebate otići i u kino…je skupo ali se isplati. Pogotovu ako nećete gledati blockbustere, koje ionako možete pogledat u shopping-kinima u Zagrebu. Tamo treba gledati filmove tzv. A produkcije, koji nikad neće doći do nas, a dobili su dobre kritike, pa nezavisne filmove koji su često budući kandidati za Oskara, ili jednostavno iznenadite sami sebe…Dakle, dok je “Quantum of Solace” punio dvorane kina, ja sam išao gledati Soul Man (sa Samuel Jacksonom), da se iznenadim i bogme sam se iznenadio. Bilo nas je svega 10-ak u dvorani, ali nam je film bio toliko dobar da smo počeli afektirati: pljeskati, navijati i tako dalje – stvarno cool. Isto tako par dana kasnije u Ritzu na Lincoln sqare-u (nadomak Central parka) sam uspio u najkasnijoj noćnoj predstavi vidjeti briljantan film „Slumdog Millionare“ o dečku iz Indije – koji puno stvari u svom životu pokušava nadomjestiti nastupom u Miljunašu. Eto, sad ću stati, jer ako se upustim u kritiku filma – to bi moglo potrajati
Sport: Užasno mi je krivo što nisam išao na nikakav sportski događaj dok sam bio u NYC. Pogotovo jer su Knicksi taj tjedan bili domaćini u Madison Square Gardenu, a to me najviše interesiralo. Kasnije sam imao prigodu u Philadelphiji ići na Golden State vs. Philadelphia (Warriors vs. 76ers), ali nisam na kraju niti na to išao. Ne da mi se, gledao sam već dovoljno NBA utakmica, ali postoji taj štos da želiš vidjeti sve stvari za one ljude za koje znaš da ih toliko žele vidjeti, pa sam tako našem Sportblogeru htio snimiti kakav interesantni materijal. Ipak sreća im se nasmiješila za par dana, kad sam šetajući Philadelphijom naišao na grupu entuzijasta/poduzetnika koji su kraj hotela u fino ograđenoj „čeki“ čekali igrače GoldenState-a da im daju autograme na lopte, sličice, dresove (čime raste vrijednost tih stvari), pa sam i ja naišao na legendarnog trenera Don Nelsona i Corey Maggettea , pa sam taj raritetni sportski trenutak spremno snimio za ljubitelje sporta na Studosferi
Ipak ću, samo kratko, još izdvojiti kuglanje kao dobru, ali skupu sportsku razbibrigu (30$ dvije partije – puno brate!).
Eto, to je ukratko bio moj put u New York. I kao zaključak vam mogu reći samo jednu stvar – ako tražite mir – u New Yorku ga sigurno nećete naći. Dok hodaš njegovim ulicama, dok se voziš njegovim avenijama ili letiš avionom iznad tog nepreglednog grada, dok gledaš njegove ljude, socijalnu strukturu i infrastrukturu, shvatiš da postoje dva svijeta: New York je jedan, a ostatak Zemlje drugi svijet. Točno kako to kaže i kondukter u Philadephiji na ulasku u AMTRAC, vlak za New York, kad glasno viče dok pregledava karte: „New York! Everybody!… Capital of the World!…Centre of the Universe!“ I je. Bogme je!
D.